Poslednjeg vikenda u oktobru mjesecu pomjeramo časovnike unazad, ili to umesto nas urade kompjuterski procesori, te se tako vraćamo na zimsko, prirodno računanje vremena. To je zato što svakog poslednjeg vikenda u martu pomjeramo sat u suprotnom smjeru i koristimo takozvano ljetno računanje vremena. To je pitanje koje je regulisano zakonom u većini europskih zemalja. Međutim, zašto se uopšte koristi ljetno i zimsko računanje vremena?
Cijela ideja o uvođenju ljetnog i zimskog vremena zasnovana je na astronomskoj okolnosti da u januaru sunce izlazi oko 8 sati, a zalazi oko 16, dok u julu, kad je dan znatno duži, izlazi pre 5, a zalazi posle 21 sat. Budući da ljudi svoje dnevne aktivnosti započinju u isto vreme tokom cijele godine, obično oko 7 sati, sredinom ljeta se tako „gubi“ skoro dva sata dnevnog svetla.
Ideju da se to vreme nadoknadi prostim pomijeranjem sata prvi je smislio Džordž Vernon Hadson (1867–1946), entomolog sa Novog Zelanda, koji je 1895. u radu pred Kraljevskim društvom u Velingtonu predložio ljetno pomijeranje vremena za dva sata. Međutim, ideja bi verovatno ostala zaboravljena da se istog prijedloga, nezavisno od Hadsona, deset godina kasnije nije dosjetio britanski preduzimač i graditelj Vilijam Vilet (1856–1915).
Tokom jednog ranojutarnjeg jahanja po okolini Londona, Vilet je u leto 1905. godine primijetio kako je sunce odavno izašlo, a veliki broj ljudi još uvek spava. Znajući da se vreme sunčevog izlaska menja tokom godine i da u ljetnjim mesecima obdanica počinje ranije, Vilet je pokrenuo veliku kampanju za uvođenje takozvanog britanskog ljetnog vremena.
Neumorno lobirajući sve do Prvog svetskog rata, Vilet je pridobio neke liberalne poslanike u engleskom parlamentu, a za njegovu ideju se zagrijao i budući engleski premijer Vinston Čerčil. Međutim, nastradavši u epidemiji gripa, Vilet nije dočekao da ljetno vrijeme bude ozakonjeno. No, njegov predlog je prihvatila Njemačka i 1916. prva zakonski uvela ljetnje računanje vremena, podstaknuta ratnom potrebom za uštedom uglja. Britanci su ih sledili 1921, a potom i gotovo sve evropske nacije i SAD.
Danas na svijetu čak 110 od 192 države koristi ljetnje računanje vreme (daylight saving time). Ono se ne koristi u Kini, Japanu, Južnoj Koreji i širom afričkog kontinenta, gde ova mjera nikad nije stekla širu popularnost. No, u većem delu razvijenog svijeta ovaj dogovor se smatra zgodnim načinom da se u ljetnjim mjesecima, kad sunce prirodno zalazi kasnije, dnevna svetlost duže „zadrži“.
Zbog pomijeranja sata popodneva imaju više dnevnog svetla nego prepodneva, ljudi svoje aktivnosti obavljaju po danu pun sat duže, zbog čega su uglavnom i srećniji. No, to nije jedini razlog. Neke analize u SAD pokazuju da se pomijeranjem časovnika štedi između 500 miliona i milijardu dolara godišnje.
Uz više dnevnog svetla, trgovački lanci i ugostitelji ostvaruju bolji promet, dok istovremeno raste broj sportskih aktivnosti i turističke organizacije bilježe dodatan prihod.
Zanimljivo je i da se broj saobraćajnih nesreća smanjuje za oko jedan odsto. Neka lokalna istraživanja pokazuju da je taj procenat i veći, što se objašnjava dužim periodom bolje vidljivosti.
Uz to, manje energije se troši na osvetljenje i grijanje, čime se tokom dužeg perioda, a prema istraživanju američkog ministarstva energije (DOE), postižu energetske uštede između 0,5 i 1 odsto.
Kako se takav efekat ne bi izgubio zimi, kad sunce ponovo počne ranije da zalazi, svuda je do sada bilo ustaljeno i da se potom, u zimskim mesecima, sve vrati na prirodno, zimsko računanje vremena.
Latest comments