Poučne priče

Na ovoj stranici moći ćete pročitati lijepe i poučne priče nad kojima se svi možemo zamisliti i izvući korisnu pouku.

Poučna priča: “Ne zaboravi, sine, sve se vraća!”

Bila jesu, pa prošla, pa opet opet došla neka teška vremena, sinko moj!“ – Reče starac.

 – „Kako znam za sebe uvek se teško živjelo, ali prije je bilo lakše živjeti. Nije se Bog zna šta imalo, ali je srce bilo zadovoljno sa onim što imaš. Srce je bilo puno ljubavi iz koje se rađalo poštovanje ljudi. Otac je bio otac, majka – majka a dijete – dijete. A danas? Ne treba previše govoriti, sve se zna.

Sve više svijeta se umiva svojim sopstvenim suzama, jer sreća je za neke samo pojam ili bajka. Ako mene pitaš sine, ja dugo, dugo nisam osjetio mrvu neke radosti i spokoja. Dugo se nisam, sine, nasmijao od srca. Znaš ono „iz duše“.
Ma svakako sam je zvao, ali nisam znao da je trebam zvati samo ‘živote moj’. Ali sada znam …

A pitaš me za djecu? Dobri su mi, neka su živi i zdravi! Svi imaju svoju djecu i svoje živote. Dođu mi i obiđu me koliko mogu, pruže koliko mogu. Sjedim ovdje kraj prozora i gledam satima negdje, a da me pitaš gde, ne znam ni sam! Ali gledam i čekam i kada ugledam mila lica moje djece kao da me sunce obasja. Mada, rijetko me obasja. Kažu mi da imaju i previše svojih obaveza i stalno su u nekoj žurbi.

Zapamti, sine moj, Bog daje a ljudi koriste. Ipak, nešto dobro nam je dao i ostavio a to je da smo svi djeca i da ćemo biti i roditelji. Da smo danas mladi – sutra stari. Da smo danas jaki – sutra slabi. Da smo danas zdravi a sutra ko zna? I da, ako ima pravde, eto baš tu se nalazi!

I ja sam nekada bio mlad i jak. I ja sam bio i sretan i poletan. I mene su majka i otac čekali kao što čekam i ja sada. Zato, ne zaboravi, sine, sve se vraća! “

Mišolovka

Miš je gledao kroz pukotinu na zidu i vidio je kako farmer i njegova supruga otvaraju paketić.

Šta bi to moglo biti u njemu?, pitao se miš, bio je očajan kada je vidio da se radi o mišolovci.

Trčeći dvorištem miš je upozoravao: „Mišolovka je u kući! Mišolovka je u kući!“

Kokoš zakokodaka i raširi krila, podiže glavu i reče: „Gospodine mišu, mogu reći da je to vrlo ozbiljna stvar za vas, ali to nema nikakve veze sa mnom. Meni mišolovka ne šteti“.

Miš se okrenu prascu i reče mu: „Mišolovka je u kući! Mišolovka je u kući!“

Prasac je suosjećao, ali reče: „Veoma mi je žao, gospodine mišu, ali ništa po tom pitanju ne mogu učiniti osim da se molim za tebe. U mojim si molitvama“.

Miš se okrenu kravi i reče: „Mišolovka je u kući! Mišolovka je u kući!“

Krava reče: „Hmm, gospodine mišu. Žao mi je zbog tebe, ali se to mene ne tiče“.

Miš se vratio u kuću pognute glave i bezvoljan, morao se sam suočiti sa farmerovom mišolovkom.

Te večeri kućom se prolomio zvuk poput onog kada mišolovka uhvati svoj plijen. Supruga farmera je požurila da vidi šta se to uhvatilo u zamku. U tami noći nije vidjela da se radi o zmiji otrovnici čiji rep je upao u mišolovku. Zmija je ujela suprugu farmera, on je hitno odveo u bolnicu, a kući se vratila sa groznicom.

Svakome je poznato da se groznica liječi svježom kokošijom juhom, pa je farmer otišao u dvorište i zaklao kokošku.

Ali, bolest njegove supruge nije jenjavala, prijatelji i susjedi su došli u posjetu i sjedili oko njenog kreveta. Da bi ih nahranio, farmer je zaklao prase.

Stanje njegove supruge se pogoršalo te je umrla. Veliki broj osoba je došao na sahranu, pa je farmer zaklao kravu kako bi za sve njih osigurao dovoljno hrane.

Miš je sve to posmatrao iz svoje rupe u zidu sa velikom tugom.

Dakle, sljedeći put kada čujete da se neko suočava sa nekim problemom i pomislite da se to vas ne tiče, sjetite se da kada je jedan od nas ugrožen, svi smo mi u opasnosti.

Svi smo uključeni u ovo čudesno putovanje zvano život. Moramo brinuti jedni o drugima i učiniti dodatni napor kako bismo ohrabrili jedni druge.

Možda nismo povezani krvnim srodstvom, možda ne možemo čak biti ni prijatelji, ali svi smo mi povezani humanošću. 

Ne čekaj sutra

On je bio ljudina,  jaka glasa i odlučnih pokreta. Ona bijaše nježna i osjetljiva. Uzeli su se. On se trudio da joj ništa ne fali, a ona je pazila kuću i odgajala djecu. Djeca su rasla, poženila se i poudavala, te pošli svojim životnim putem… uobičajena priča.
Kad su sva djeca bila zbrinuta,  ženu je uhvatila neka tuga, sve više je slabila i propadala. Kako više nije uzimala hranu,  pala je u bolesničku postelju.
Njezin muž je bio zabrinut i odveo je u bolnicu. Oko nje su se trudili ljekari i poznati specijalisti, ali nisu mogli pronaći uzroke bolesti. Samo su slijegali ramenima i mrmljali: ¨hm, hm…¨ na kraju je jedan od njih pozvao muža u stranu i šapnuo: ¨ja bih rekao… da vaša supruga… jednostavno više nema volje za život¨.
Čovjek  nije ništa odgovrio. Sjeo je uz krevet i uzeo ženu za ruku... Njena se ručica  izgubila u njegovoj ogromnoj šaci. Pogledao ju je i dubokim odlučnim glasom rekao:
¨Ti nećeš umrijeti!¨
¨Zašto?¨ upita ona jedva čujnim glasom.
¨Zato jer si mi potrebna
¨A zašto mi to ranije nisi rekao?¨

Od toga dana ženi je pošlo nabolje. Danas se vrlo dobro osjeća. Ljekari se i dalje pitaju od koje je to bolesti bolovala i koji su je lijekovi tako brzo izlječili.

Nemoj nikada čekati sutra da nekome kažeš da ga voliš. Reci to odmah. Nemoj reći: »moja majka, moj sin, moja žena... to već ionako zna«. Možda i zna. No, bi li se ti ikad umorio slušajući voljenu osobu koja ti to ponavlja?  Ne gledaj na sat. Uzmi telefon i reci: »Ja sam, želim ti reći da te volim«. Stisni ruku osobi koju voliš i reci: »Trebam te! Volim te, volim, volim te...«.
Ljubav je život. Zemljom hodaju živi i mrtvi, razlikuju se po ljubavi.

Cvrčak

Br. Wally Zink, član slobodnozidarske lože iz grada Ewerett iz države Washington, objavio je sljedeću priču u biltenu svoje lože:

Jednom prilikom, Amerikanac indijanskog porijekla posjetio je New York. Dok je sa svojim prijateljem, kome je došao u posjetu, šetao uzavrelim i bučnim ulicama Manhattana, u jednom trenutku je iznenada zastao i oslušnuo, a zatim rekao svom prijatelju:“Čujem cvrčka.“

- „To je nemoguće“, odgovorio mu je prijatelj:„Ovdje se može čuti samo zavijanje sirena, škripa kočnica i graja prolaznika, a ti misliš da možeš da čuješ cvrčka?“

- „Siguran sam u to“, odgovorio je Indijanac. Oslušnuo je još pažljivije, a zatim se uputio u pravcu jednog niza žardinjera sa šimširom i razgrnuo lišće. Već u sljedećem trenutku među njegovim prstima se nalazio cvrčak. Prijatelj je bio zapanjen, a Indijanac je rekao:“Vidim da si začuđen, ali istina je da se tvoje i moje uši razlikuju. Sve zavisi od toga na kakve zvuke si navikao svoje uši, i šta ustvari želiš da čuješ. Evo, pokazaću ti.“ Zatim je iz džepa izvadio nekoliko metalnih novčića, kojeje ispustio na pločnik. Prema njima se u sekundi okrenulo desetine prolaznika. „Vidiš“, rekao jeIndijanac, „sve zavisi od toga šta nastojiš i želiš da čuješ.“

Pouka glasi: hajde da se potrudimo da slušamo one zvuke, glasove i poruke koji će nas učiniti mudrijim, zato što ono što čujemo utječe na odluke koje donosimo i izbore koje pravimo. Sve te odluke, i izbori koje činimo, u suštini određuju naš karakter.

Vlak života

Život liči na putovanje vlakom. Ljudi ulaze u njega i silaze s njega. Prilikom zaustavljanja vlaka dešavaju se prijatna iznenađenja. Čovjek tada proživljava sretne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća i žalosti.

Kad se rodimo zakoračimo u vlak. Susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tijekom cijelog našeg putovanja. Poput naših roditelja.

Nažalost, istina je sasvim drugačija. Kad - tad , oni će sići s vlaka i ostaviti nas bez svoje ljubavi, naklonosti, nježnosti, prijateljstva i društva. Međutim, u vlak ce ući druge osobe koje će nam biti jako važne. To su naša braća i sestre, naši prijatelji i ljudi koje ćemo sresti i zavoljeti u svom životu.

Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju. Drugi pak u svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu. Ali u vlaku ima i onih koji su uvijek pri ruci i spremni su da pomognu onim ljudima kojima je potrebno pomoći.

Mnogi nakon svog silaska s vlaka ostavljaju iza sebe trajnu čežnju. Mnogi nas sunovraćuju u duboku nevolju. Mnogi ulaze i silaze, a da ih nismo ni zapazili.

Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži negdje u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u tom dijelu našeg putovanja. Naravno, to nas ne sprječava da na sebe preuzmemo teškoće putovanja i samoće i da ih potražimo i da pokušamo da se smjestimo u njihov vagon. Dešava se i to da ne možemo da se smjestimo blizu njih, jer je mjesto već neko drugi zauzeo.

I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, sastanaka, rastanaka, bez ponovnih sastanaka i nikad se ti trenuci neće vratiti. Pokušajmo od svog putovanja kroz život da učinimo najbolje što možemo. Pokušajmo da se svima iz vlaka budemo u miru. Pokušajmo u svakom od njih da vidimo najbolje što je u njima. Sjetimo se toga da na svakom dijelu životnog kolosijeka, netko od suputnika može "skliznuti" i da su mu potrebne naše simpatije i razumijevanje. I nama se može desiti da "skliznemo" s kolosijeka. I nadamo se da će se naći neko ko će da nas razumije.

Najveća misterija putovanja je ta što ne znamo kad ćemo tačno izaći iz vlaka, isto kao što ne znamo ni kada će da siđu naši suputnici, čak ni oni koji sjede pored nas.
Biću veoma tužna kad budem morala da siđem iz vlaka. Vjerujem da će vrlo boljeti rastanak s nekim prijateljima koje sam sretala za vrijeme putovanja i koji su mi postali dragi. Međutim, gajim nadu da će doći glavni kolosijek. Tada ću vidjeti kako svi oni pristižu sa svojim prtljagom koji na ulasku u vlak nisu imali. To će me silno obradovati. Biću sretna i zbog činjenice da sam im pomogla da povećaju svoj putni prtljag položivši u njemu prave sadržaje.

Pokušajmo da pri silasku iz vlaka ostavimo prazno sjedalo koje će u ostalim putnicima, koji nastavljaju putovanje, buditi čežnju na lijepe i ugodne uspomene.
Svima zelim sretno i ugodno putovanje.

Sreća ili nesreća?

Starac i sin radili su na farmi. Imali su samo jednog konja. Jednog dana konj je pobjegao.
- Strašno! - suosjećali su susjedi - Kakva nesreća!
- Sreća? Nesreća? Ah, tko bi znao... - odgovarao bi starac.

Idući tjedan konj se vratio s planine, a s njim je došlo još pet divljih kobila.
- Kakva sreća! - uzviknuli su susjedi.
- Sreća? Nesreća? Tko zna? - odgovarao je starac.

Sljedećeg dana sin je, pokušavajući pripitomiti jednu kobilu pao s nje i slomio nogu.
- Kakva nesreća! - rekli su susjedi.
- Sreća? Nesreća? - upitao je starac.

Počeo je rat, došla je vojska i odvela sve zdrave mladiće. Starčev sin nije im bio od koristi, pa su ga poštedjeli.
- Sreća? Nesreća?

 

Rasizam u avionu

Jedna žena, bjelkinja, stara oko pedeset godina, dobila je mjesto pored jednog crnca. Vidno uznemirena pozove stjuardesu.

Stjuardesa : – U čemu je problem, gospođo?
Bijela žena: – Zar ne vidite? Smjestili ste me pored crnca!! Nezamislivo mi je sjediti pored jednog od tih… tih groznih ljudi.
Dajte mi drugo mjesto, molim vas!!
Stjuardesa: – Čini mi se da su sva mjesta zauzeta. Molim Vas, dozvolite mi da provjerim da li ima ipak neko prazno.

Stjuardesa se udaljila i vratila nakon nekoliko minuta:
- Gospođo, u ekonomskoj klasi nema mjesta. Imamo još jedno jedino mjesto u prvoj klasi.

Prie nego je gospođa uspjela izustiti i jednu jedinu riječ, stjuardesa nastavi:
Znate, u našoj aviokompaniji je gotovo nedopustivo da putnik iz ekonomske klase sjedi u prvoj klasi. Ali, isto tako, bjilo bi skandalozno siliti nekoga da sjedi pored osobe koja je ispod svih nivoa.

Zatim se okrene crncu i reče:
Dakle, gospodine, ako želite, uzmite svoj ručni prtljag i premjestite se u prvu klasu.

Putnici koji su slušali ovaj razgovor spontano su počeli pljeskati.

Priča o vodonoši i vrču

Vodonoša je imao dva velika keramička vrča. Nosio ih je na ramenima okačene na krajevima dugog štapa. Jedan vrč je imao pukotinu, dok je drugi bio čitav i uvijek je uspjevao prenijeti istu količinu vode. Put od izvora do kuće bio je dug i uvijek je u napuklom vrču donosio samo polovinu sadržaja vode do kuće. Trajalo je to tako dvije godine, iz dana u dan.
Naravno, cijeli vrč je bio ponosan na sebe što do kraja uspješno ispunjava obveze. Siroti napukli vrč se stidio, osjećao poniženo i potišteno, jer je uvijek ispunjavao samo polovinu obveze. Jednog dana nakon dvije godine obratio se vodonoši na izvoru:
- Sram me, jer voda kaplje iz mene cijelim putem do kuće.
Vodonoša mu je odgovorio:
- Jesi li primijetio da cvijeće buja i napreduje samo na tvojoj, a ne i na strani drugog vrča? To je zato, jer si ga ti uvijek zalijevao kada smo se vraćali. Dvije godine uživam u ovom prekrasnom cvijeću, prolazeći pored njega svaki dan. Da nisi takav kakav jesi, onda ni ova ljepota ne bi ukrašavala moj put.

Banka koja vam svakodnevno daje 86 400 €!!

Svakodnevno na vašem bankovnom računu bit će deponirano 86400 €, ali je potrebno da se držite pravila i možete da sudjelujete i da budete pravi sretnik u ovoj igri.

Prvi set  pravila:

Sve što niste potrošili istog dana bit će vam oduzeto, znači morate svih 86 400€ potrošiti istog dana. Ne možete prebaciti novac na drugi račun. Samo ga vi možete trošiti. Svakog jutra kada se probudite bit će vam deponirano novih 86 400€.

Drugi set pravila:

Banka može da završi igru bez upozorenja, u svakom trenutku se može ugasiti vaš bankovni račun.

Šta bi ste vi osobno uradili?

Kupovali bi sve i svašta, zar ne?

Ne samo sebi, već i drugima koje volite, pa čak i onima koje ne poznajete. Pokušali biste da svaki cent iskoristite, u tome i jeste poanta!!

Zapravo naziv ove igre je REALNOST!

Svako od nas posjeduje taj iznos u magičnoj banci. MAGIČNA BANKA je VRIJEME! A 86 400€ predstavljaju isto toliko sekundi koje su nam na raspolaganju tokom cijelog dana. Moramo biti oprezni jer ta banka bez ikakvog upozorenja može ugasiti naš račun u njoj. Naš račun je naš ŽIVOT.

Svakog jutra smo se probudili sa 86 400 sekundi, dar od života. Ono što nismo proživjeli tog dana je zauvijek izgubljeno. To juče zauvijek nestaje, ako ne iskoristimo vrijeme na pravi način.

Dakle, šta ćete učiniti sa svojih 86 400 sekundi?

Zar nisu one vrijednije mnogo više od novca?

Razmislite i uvijek mislite na ovo: 

Uživajte u svakoj sekundi života, jer vrijeme prolazi mnogo brže nego što mislimo. Iskoristimo ovo bogatstvo koje imamo, ali na pravi način!

Frizer

Čovjek je ušao u frizerski salon da se ošiša i skrati bradu kao i obično. Započeo je neobaveznu priču sa frizerom. Pričali su o raznoraznim stvarima i temama.

Iznenada su se dotakli teme o Bogu. Frizer reče: “Znaš šta, ja ne vjerujem u Boga.”“Zašto?” – upita ga čovjek.“Vrlo prosto, izađi na ulicu i shvatićeš da Bog ne postoji. Objasni mi ovo: da Bog postoji,  da li bi bilo toliko bolesnih ljudi na planeti? Da li bi bilo napuštene djece? Da li bi bilo ratova? Da Bog postoji, ne bi sigurno bilo patnje i bola.  Da ima Boga, sigurno ne bi dopustio ove stvari da se dešavaju. Nema Boga.”

Čovjek je zašutio. Zvučalo je kao da frizer ima pravo. On sam nije imao kontra-argument. Par minuta je prošlo; frizer je završio svoj posao.

Čovjek je platio, zahvalio se i izašao iz frizerskog salona. Ubrzo nakon što je izašao ugledao je čovjeka sa dugom kosom i zapuštenom bradom. Izgledao je sav neuredan i nepočešljan. Čovjek je na trenutak zastao gledajući ga.

Odjednom se okrenuo i vratio u frizerski salon i rekao frizeru:

“Znaš šta?  Frizeri ne postoje!““Kako ne postoje?” – upitao je frizer.“Pa fino ne postoje, jer da postoje ne bi bilo neurednih i zapuštenih ljudi kao što je onaj na ulici kojeg sam sad vidio.“

“Prijatelju moj, frizeri postoje, samo što ljudi ne dolaze k njima.”, uzvrati frizer. “Točno!”, potvrdio je čovjek i dodao: “Isto tako i Bog postoji samo što ljudi ne dolaze k njemu!

Zašto ljudi viču kad su ljuti?

Jednom je jedan stari mudrac, zatekao svoje učenike kako se žestoko prepiru i viču jedni na druge. Njegovom pojavom rasprava je utihnula, a on je iskoristio priliku da ih nauči jednu važnu životnu lekciju. Upitao ih je: - “Zašto ljudi viču kad su ljuti?”

Učenici su razmišljali neko vrijeme, dok jedan ne odgovori: - “Zato što izgube strpljenje - to je razlog”.
“Ali, zašto bi vikao ako je osoba pokraj tebe?” - upita učitelj.
 - “Zar nije moguće govoriti tiho i lagano?”
Učenici su još neko vrijeme davali odgovore, ali nijedan nije zadovoljio učitelja.
Naposletku je objasnio: - “Kada su dvije osobe u svađi, njihova se srca jako udalje… Zato moraju vikati jedno na drugoga, kako bi njihov krik premostio udaljenost i kako bi se mogli čuti. Što su ljudi ljući, glasnije moraju vikati jer je udaljenost među njima sve veća.

Zatim je učitelj pitao: - “Što se dogodi kada se dijve osobe zaljube?
Ne viču jedan na drugoga, već govore tiho i nježno. Zašto? Njihova srca su veoma blizu. Udaljenost među njima je veoma mala.

A šta se dogodi kada se još više zaljube? Ne govore. Samo šapuću i još se više zbližuju u svojoj ljubavi… Konačno, ne trebaju više ni šapat. Samo se gledaju i to je sve. Takve su dvije osobe koje se vole.”

Onda je rekao: - “Kada se svađate, nemojte dozvoliti da se vaša srca udalje, ne izgovarajte riječi koje bi vas mogle još više udaljiti jer će doći dan kada će udaljenost biti tako velika i nikad više neće biti puta nazad.”

Da li postoji zlo?

Jednog dana profesor na fakultetu je odlučio da sa studentima započne raspravu. Pitao je: “Da li je Bog stvorio sve što postoji?” Studenti su uglas rekli da jeste. “Baš sve?”, pitao je profesor.
“Da, sve.”, bio je odgovor studenata. “U tom slučaju, stvorio je i zlo, zar ne? Jer, zlo postoji.”, rekao je profesor. 

Studenti su zašutili, nisu imali odgovor na to pitanje. Profesor je bio oduševljen jer je pokazao da je vjera samo mit. 

Odjednom, jedan student je podigao ruku i pitao: “Mogu li ja nešto Vas da pitam, profesore?” “Naravno”, odgovorio je profesor. “Da li postoji hladnoća?” “Naravno, kolega. Zar nikad niste osjetili hladnoću?” “Zapravo, profesore, hladnoća ne postoji! Prema onome što smo učili iz fizike, hladnoća je odsustvo toplote. Može se samo posmatrati da li objekat ima i da li predaje energiju i svoju toplotu na druge objekte. Bez toplote, predmeti su inertni, ne reagiraju. Znači hladnoća ne postoji. Mi smo stvorili termin HLADNO da bismo objasnili odsustvo toplote.” “A tama?”, nastavio je student. “Ona isto postoji.”, rekao je profesor. “Opet griješite, gospodine. Tama je potpuno odsustvo svjetlosti. Možemo proučavati svjetlost i osvjetljenje, ali ne i tamu. Nikolsova prizma pokazuje mnoštvo različitih boja na koje se svjetlost razlaže u ovisnosti od valne duljine.TAMA je termin koji smo mi stvorili da objasnimo potpuno odsustvo svjetlosti.” I konačno, student je pitao:”A zlo, profesore, da li postoji zlo?” Profesor je šutio.

Student je nastavio:”Bog nije stvorio zlo! Zlo je odsustvo Boga u čovjekovom srcu, ono je odsustvo ljubavi, čovječnosti i vjere. Ljubav i vjera su kao toplota i svjetlost. Oni postoje. Njihovo odsustvo dovodi do zla.” Student se zvao Albert Ajnštajn.

Nepotreban teret

„Pitao je učenik učitelja:
Tako si mudar, uvijek dobro raspoložen, nikada se ne ljutiš… Pomozi mi da i ja postanem takav.

Učitelj je pristao i zamolio učenika da donese krompir i jednu providnu kesu.
… Kada se na nekoga naljutiš i sakriješ svoju uvrijedjenost – reče učitelj – uzmi jedan krompir pa sa jedne njegove strane napiši svoje ime, a sa druge ime čoveka sa kojim si se posvadjao, a onda stavi krompir u kesu.

I to je sve? – upita učenik iznenadjeno.

Ne, – odgovori učitelj – potrebno je da uvijek sa sobom nosiš tu kesu, i svaki put kada se osjetiš uvrijedjeno da u nju staviš krompir.

Učenik je pristao. Prošlo je neko vrijeme. Kesa se punila krompirima i postala poprilično teška. Bilo je vrlo nezgodno stalno je nositi sa sobom. Uz to krompiri koji su prvi stavljeni u kesu počeli su da se kvare. Neki su proklijali, a neki istrulili i širili neprijatan miris. Učenik je došao kod učitelja i rekao:

Nemoguće je ovo nositi sa sobom. Prvo, kesa je suviše teška, a drugo, krompir se pokvario. Predloži nešto drugo.

Ali učitelj je odgovorio:
To isto se dešava i u tvojoj duši. Kada se na nekoga naljutiš, uvrijediš, u tvojoj duši se stvara težak kamen iako ti to odmah ne primećuješ. Zatim kamen postaje sve veći. Postupci se pretvaraju u navike, navike u karakter, koji rađa poroke koji zaudaraju. I na taj tovar lako bi zaboravili da nije suviše težak da ga stalno nosimo sa sobom. Dao sam ti mogućnost da posmatraš cio taj proces sa strane. Svaki put kada odlučiš da se uvrijediš ili da nekome naneseš uvredu razmisli da li ti je taj kamen potreban.”

Kako reagirati na uvrede - motivacijska priča

Jedan čovek je javno vrijeđao jednog mudraca :  - Ti si bezbožnik ! Ti si pijanica ! Lopov!
On se kao odgovor tim uvredama samo nasmiješio.
Jedan kicoš obučen u najbolje odijelo promatrao je tu scenu pa mu reče:
- Kako možete tolerirati tako nešto? Zar vas ne bole te njegove riječi?
On se ponovo nasmiješio i reče: - Idemo kod mene, želim da vam darujem nešto.
Kicoš ga je pratio do prašnjave drvne sobe . Mudri čovjek je upalio svjetlo i počeo da pretura po ormaru , gde je pronašao potpuno bezvrijedan dronjavi kaput . On ga baci na kicoša i kaza mu:
- Probajte , to će vam sigurno odgovarati.
Kicoš je uzeo kaput , pogledao u njega i ogorčeno rekao: - Šta će mi ove prljave krpe? Ja sam dobro obučen , vi ste sigurno ludi ! - I bacio mu kaput nazad .
- Vidite , - mudrac reče , - vi ne želite da prihvatite ove prljave krpe . Slično tome , ja nisam želio da prihvatim te prljave riječi koje je čovjek uputio meni.

Šta je prava sreća i bogatstvo...

Bio jednom jedan dječak, čija je porodica bila veoma bogata. Jednog dana njegov otac ga je odveo na put do jednog siromašnog sela. Cilj putovanja bio je da pokaže svom sinu, kako žive siromašni ljudi, kako bi on kada poraste umio da cijeni svoje bogatstvo. Tako su stigli do sela, na jednu farmu, kod jedne veoma siromašne porodice. Oni tamo provedu nekoliko dana i na povratku, otac je upitao svog sina , da li mu se svidjelo putovanje.

"O, bilo je sjajno, tata " - dečak je odgovorio. " Da li si primijetio, kako siromašni ljudi žive? " . " Da, jesam ", - rekao je dječak. Otac je zamolio sina da mu ispriča svoje dojmove sa njihovog putovanja".

"Pa mi, - počeo je dječak, imamo samo jedanog psa, a oni imaju četiri. U našem vrtu se nalazi bazen, dok oni imaju rijeku , koja nema kraja. Imamo skupe lampione, ali oni noću imaju zvijezde iznad svojih glava. Mi imamo samo mali komad zemlje, dok oni imaju beskrajna polja . Mi moramo kupovati hranu, a kod njih ona raste. Imamo veliku ogradu za zaštitu naše imovine, njima to ne treba, jer imaju prijatelje da ih štite."

Otac je bio zapanjen, nije mogao da kaže ni riječ.

Onda je dječak dodao : "Hvala ti, tata, što si me doveo da vidim koliko smo mi siromašni."

Ova priča pokazuje da se pravo bogatstvo, kao i prava sreća ne mjeri materijalnim stvarima. Ljubav, prijateljstvo i sloboda su daleko vrjedniji.

Dvije jabuke - priča o osuđivanju tuđih postupaka

Mala slatka djevojčica držala je dvije jabuke u rukama. Majka joj je prišla i sa osmijehom je upitala: - “Dušo mala, možeš li mi dati jednu jabuku?”.

Devojčica je pogledala i onda je brzo zagrizla jednu jabuku, a zatim i drugu. Osmijeh na majčinom licu kao da se smrzao, pokušala je da prikrije svoje razočarenje. Pomislila je: - “Gdje sam to pogriješila u vaspitanju svog djeteta”.

Kćerka joj je prišla i pružila jednu od zagriženih jabuka i rekla : “Ova je najslađa”.

Bez obzira ko ste, i šta ste doživjeli i ma koliko znanja da posjedujete nikada na prečac nemojte donositi sud o nekome. Dajte privilegiju drugima da objasne. Jer često ono što vidite nije baš onako kako izgleda.

Tegla kiselih krastavaca i kava

Profesor je stajao pred grupom studenata na satu filozofije i držao neke predmete iza sebe.Kada je sat počeo, bez riječi je podigao veliku, praznu teglu kiselih krastavaca, stavio je na katedru i napunio lopticama za tenis. Potom je upitao studente da li je tegla puna. Složili su se da je.

Zatim je profesor podigao kutiju punu kamenčića i sipao ih u teglu. Blago ju je protresao. Kamenčići su se otkotrljali u prazan prostor između loptica. Tada je ponovo upitao studente je li tegla puna. Opet su odgovorili da je.

Sljedeća kutija koju je profesor uzeo, bila je puna pijeska. Kada ga je sipao, pijesak je, naravno, ispunio sve preostale šupljine u tegli. Pitao je još jednom je li tegla puna. Studenti su skrušeno odgovorili da je.

Onda je profesor ispod stola izvadio dvije šalice pune kave i sipao ih u teglu. Kava je natopila pijesak. Studenti su se smijali.

'Sada!', rekao je profesor, dok je smijeh zamirao, 'hoću da shvatite da ova tegla predstavlja vaš život. Teniske loptice su važne stvari u vašem životu: vaša obitelj, vaša djeca, vaše zdravlje, vaša vjera i stvari kojima se strašno predajete. To su one stvari uz koje bi vaš život i dalje bio ispunjen, i kada bi sve drugo nestalo. Kamenčići su ostale stvari koje su važne: vaš posao,vaša kuća i vaš auto. Pijesak predstavlja preostale stvari. Male stvari.

Ako napunite teglu pijeskom, nema mjesta za kamenčiće i teniske loptice. Isto vrijedi u životu. Ako potrošite sve svoje vrijeme i energiju na male stvari, nikada nećete imati mjesta za one važne stvari.

Vodite računa o stvarima koje su ključne za vašu sreću. 
Igrajte se s djecom. 
Nađite vremena za odlazak liječniku. 
Izvedite partnera na večeru. 
Ponašajte se ponovo kao da vam je 18. 
Uvijek će biti vremena da se očisti kuća i urade popravci. 
Prvo se pobrinite za teniske loptice - stvari koje su vam zaista važne. 
Utvrdite svoje prioritete. Sve ostalo je pijesak.'

Jedna od studentica je podigla ruku i upitala: ' Što je predstavljala kava? ' 
Profesor se nasmijao. 'Drago mi je da ste pitali. Nju sipam, da bi vam pokazao, da bez obzira koliko mislite da vam je život pun, uvijek ima prostora za šalicu kave sa prijateljem.'

Dječak i ograda

Bijaše jednom dječak s veoma lošom naravi koji je okolini pravio velike probleme. Nakon višegodišnjeg mučenja, otac ga je uspio nagovoriti da se pokuša promijeniti.Dao mu je punu vreću čavala i rekao mu da svaki put kad pobjesni i izgubi kontrolu nad sobom, zakuca jedan čavao u ogradu.

Prvog dana dječak je zakucao trideset i sedam (ili čak i više) čavala u ogradu.

Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci on je naučio kontrolirati svoj bijes i broj ukucanih čavala se smanjivao.

Otkrio je da je lakše kontrolirati svoju narav, nego zakucavati čavle u ogradu.

I tako je došao dan, tijekom kojeg cijelog dana nije pobjesnio.

Rekao je to svom ocu, a on mu je odgovorio da svakoga dana u kojem uspije kontrolirati svoje ponašanje, da iz ograde iščupa po jedan čavao.

Dani su prolazili i jednoga dana dječak je bio u stanju kazati svom ocu da je počupao sve čavle. Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde.

Tada je rekao: Dobro si to uradio sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi. Ograda više nikad neće biti ista. Kada u bijesu kažeš neke stvari, one ostavljaju ožiljak, kao što su ove rupe u ogradi. Možeš čovjeka ubosti nožem i izvući nož i poslije toga nije važno koliko puta kažeš da ti je žao, rane ostaju.

Verbalna rana je isto toliko bolna kao i tjelesna. Prijatelji su zaista vrlo rijetki dragulji, oni čine da se smiješiš, ohrabruju te da uspiješ u nečemu, oni su spremni da te saslušaju, da podijele tvoj bol, imaju lijepe riječi za tebe i uvijek im je srce otvoreno za tebe.

Zgužvana novčanica

Jedan poznati govornik je jedan svoj seminar započeo tako što je u ruci držao novčanicu od 20 dolara. U prostoru, u kom je bilo pažljivih 200 slušalaca, pitao je:

"Ko od vas želi ovu novčanicu?"

Ruke su počele da se dižu. Rekao je:

"Pre nego što vam dam ovu novčanicu, dozvolite mi da uradim sledeće." Pritom je zgužvao novčanicu i ponovo je digao u vazduh. Upitao je: "Ko još uvek želi ovu novčanicu?"

Ruke su još uvek bile podignute.

"A, šta ako uradimo ovo?" - bacio je novčanicu na pod i počeo da je gazi, a onda je pokupio izgužvanu i isprljanu.

"Ko je od vas želi sada?"

Ruke su još uvek bile podignute.

"Prijatelji moji, danas smo naučili veoma dragocjenu lekciju", rekao je. "Bez obzira šta uradim s novcem, još uvijek ga želite, jer novčanica nije izgubila svoju vrijednost. Još uvek vrijedi 20 dolara. U životu mnogo puta padnemo, budemo izgužvani, povrijeđeni i na zemlji, u prljavštini; i sve to zajedno sa odlukama koje donosimo i okolnostima u kojima se nalazimo. I tada mislimo da ne zaslužujemo ljubav i toplinu, mislimo da smo bezvrijedni. Međutim, nezavisno od toga što se dogodilo ili što će se dogoditi sa vama, vi ne gubite svoju istinsku vrijednost. Isprljani ili čisti, izgužvani ili sasvim sređeni; još uvek ste neprocjenjivi... naročito za one koji vas vole. Vrijednost našeg života ne izvire iz toga šta uradimo ili koga od ljudi poznajemo, već iz toga KO SMO!"

"Ti si poseban, ne zaboravi to NIKADA!" ( nepoznati autor )

Život ti vrati ono što mu daš

Otac i sin su jednog dana otišli u šetnju u planinu. Iznenada je sin zapeo za korjenje koje je izronilo iz zemlje i padajući na pod uzvikivao je “Ajjj!”.

Nakon toga je čuo iz daljine krik “Ajjjjj!”.
Toliko je bio znatiželjan da je zaboravio na bol i odlučio potražiti osobu koju je čuo. Dječak glasno upita “Tko je to?”, a dobio je odgovor “Tko je to?”. Sav bijesan, dječak odluči ponovno upitati: “Kukavico!” Glas odgovori: “Kukavico!” Dječak pogleda oca i upita ga: “Tata, što se ovo događa?”

I otac pokuša objasniti sinu pa mu reče “- Sine”, “poslušaj sad.“ Tada otac iz sveg glasa viknu: “Lijep si! “Glas odgovori: “Lijep si!” Otac ponovo uzviknu: “Hvala ti!” Glas reče: “Hvala ti!” Dječak je stajao iznenađen, ali još uvijek ne shvaćajući što se događa.

I tako mu otac pođe objašnjavati: “Sine, ljudi ovo zovu “jeka” ili “eho”. Ali, to je ustvari “život”.

Život ti uvijek vraća ono što ti daješ. Život je ogledalo tvojih djela. Želiš li više ljubavi, podaj više ljubavi. Želiš li više dobra, podari više dobra. Želiš li razumijevanje i poštovanje, tada razumijevaj i sam poštuj. Ako želiš da ljudi budu strpljivi s tobom i da te poštuju, tada i ti budi strpljiv s ljudima i poštuj ih. Ovo pravilo odnosi se na svaki aspekt života. Život ti uvijek vraća ono što daješ. Tijek tvoga života nije slučajnost, on je ogledalo tvojih djela.”

Poučna priča o pastiru i vučici

Jednom starijem čovjeku koji se cijelog života  bavio stočarstvom, država dodijeli mirovinu kako bi mogao da preživi sada kada više nije u stanju da se bavi poslom od koga je cijeloga života preživljavao.

Jedna novinarka ga je tom prilikom zamolila da joj ispriča jedan detalj iz svog života koji nikad neće zaboraviti, i koji će mu zauvijek ostati u sjećanju.

Starac tada započe priču: “Bilo mi je 20 godina kada sam u šumi našao malo nejako psetance. Uzeo ga sebi i prisvojio. Mjeseci  su prolazili a susjedi mi počeše govoriti da sve više liči na vučicu i da je se trebam riješiti jer će mi kad tad veliko zlo učiniti. Bio sam mlad i nisam nikoga htio slušati, mnogo me je vojlela i gotovo nikada se nije odvajala od mene, gde god da sam išao išla bi sa mnom i čekala me. Prošle su godine…

Jednog sparnog ljetnjeg dana ušao sam u svoju kolibu i malo prilegao, kroz san sam čuo neku buku, režanje i krkljanje, dok sam došao sebi i ustao, sve je utihnulo, izašao sam napolje i ugledao čitavo stado ovaca poklano, a vučica sva u krvi sjedi i gleda pravo ka meni, malo od straha a malo od bijesa. Utrčao sam u kuću, uzeo pušku, nanišanio sam a ona se nije ni pomakla, bio sam strašno ljut. Vidio sam neku tugu u njenim očima, povukao sam obarač i ona je pala.

Nisam znao šta da radim sa ovcama pa sam pozvao susjede da ih odnesu dok se meso još nije pokvarilo, bilo me je sram što ih nisam poslušao i riješio se vučice na vrijeme.

Sunce je upravo zalazilo dok smo tovarili leševe ovaca. Možete samo zamisliti kako sam se osjećao kada sam među zaklanim ovcama ugledao tri leša vuka. Tak tada sam shvatio šta sam učinio.

Pouka: Nije uvijek sve kao što izgleda - Nikada ne procjenjujte ljude i situacije na osnovu onoga što vidite na prvi pogled.“

Priča o magarcu i bunaru!

Jednog dana magarac nekog farmera upao je u bunar. Životinja je rikala sažaljivo dok je farmer pokušavao da pronađe način da je izvuče. Na kraju, farmer je odlučio da je životinja već stara, a i  bunar treba zatrpati. Magarac nije bio vrijedan truda. Zbog toga je pozvao svoje komšije da mu pomognu. Uzeli su lopate i počeli da ubacuju zemlju u bunar. Na početku, kada je magarac shvatio šta se dešava, počeo je da riče. Ali, nakon određenog vremena, na iznenađenje svih, smirio se. Nakon nekog vremena i puno lopata zemlje, farmer je odlučio da pogleda u bunar i bio je začuđen prizorom. Sa svakom lopatom zemlje koja bi pala magarcu na leđa, on je uradio nešto začuđujuće. Otresao bi zemlju sa leđa i popeo se na nju. Kako su farmeri nastavili da zatrpavaju bunar, on bi otresao zemlju i popeo se malo više ka otvoru. Ubrzo, magarac je došao do vrha bunara i iskočio iz njega.

Naravoučenije: Život će i na vas istresati prljavštinu. Trik kako da izađete iz bunara (čitaj životnih nedaća) je, otresete zemlju, i popnete se malo više svaki put. Svaki naš problem je stepenica ka vrhu.

Priča o slonovima - priča o (ne)odustajanju

Ovo je priča o tome kako je važno biti uporan i nikada ne odustajati, bez obzira na prethodne neuspjehe.

Jedan čovjek je prolazeći pored krda slonova iznenada zastao, zbunjen činjenicom da ovu gomilu ogromnih snažnih životinja drže samo mali konopaci privezani za njihove prednjnoge. Nije bilo okova, nije bilo kaveza. Očito je bilo da bi slonovi mogli, bilo kada, da pokidaju taj konopac, ali iz nekog razloga, oni to nisu činili.

On ugleda trenera u blizini i upita ga zašto su ove životinje tu stajale ne pokušavajući da pobegnu. "Pa", trener reče, "kada su jako mladi i mnogo manji mi koristimo konopac iste veličine za vezivanje, što je u tom dobu dovoljno da ih zadrži. Kada odrastu, oni i dalje vjeruju da ne mogu pobjeći. Veruju da taj konopac još uvek može da ih zadrži, pa nikad ne pokušavaju da se oslobode."

Čovjek je bio zapanjen. Ove životinje su mogle da se oslobode bilo kada, ali zato što su vjerovale da ne mogu, ostajale su tu gdje jesu.

Ponekad su i ljudi poput slonova, odustaju posle prvog neuspjeha. Zapamtite, neuspjesi su dio životne škole. Ako želimo uspjeti, nema odustajanja, važno je pokušati ponovo. Nema predaje bez borbe.

Biznismen i ribar

Bio jednom jedan biznismen koji je šetajući plažom kraj malog Brazilskog sela, ugledao jednog ribara kako sjedi pod drvetom i puši svoju cigaretu i uživa u prelijepom prizoru koji je bio pred njim. Kada ga je biznismen upitao zašto sjedi pod drvetom i puši a ne radi ništa, ovaj mu je odgovorio, kako je uhvatio dovoljno ribe za jedan dan.

Čuvši to bogataš mu ljutito reče: Zašto ne uhvatiš više ribe umesto što sjediš tu u hladu i gubiš vrijeme?

Ribar ga upita: Što bih ja radio sa tom ribom?

Biznismen : Ribu bi mogao prodati. I kada bi uštedio dovoljno novca, mogao bi kupiti veći čamac.

Ribar: Što bih onda radio?

Biznismen : Mogao bi ići na pecanje u dublje vode i uhvatiti još više ribe, zaraditi još više novca.

Ribar: Što bih onda radio?

Biznismen : Možete da kupite mnogo čamaca i zaposlite još ljudi da rade za vas i tako zaradite još više novca.

Ribar: Što bih onda radio?

Biznismen: Mogao bi postati bogat, biznismen kao ja.

Ribar: Što bih onda radio?

Biznismen: Pa onda  bi mogli da uživate u svom životu.

Ribar: Zar nije to ono što sada radim?

Naravoučenije: Ne morate čekati sutra kako bi bili sretni i kako bi uživali u životu. Vi ni ne morate da se obogatite, kako bi uživali u životu. Život je samo trenutak, i treba ga proživjeti u potpunosti.

Kao što bi neki veliki ljudi rekli: "Tvoje bogatstvo nije u onome što imaš, nisu materijalna dobra koja posjeduješ, nego ono u čemu uživaš.".

Prihvati sebe

Jednom je, kažu bio jedan kralj koji je mogao pričati sa biljkama. Izašao je tako jednog dana u svoju baštu i vidio kako mu blijedi i umire svo cvijeće, žbunje i drveće. Prišao je hrastu i upitao ga zašto blijedi i umire, a on mu je odgovorio da je to zato što je tužan jer nikada neće biti visok kao bor. Bor je pak umirao od želje da daje grožđe kao vinova loza. A vinova loza je umirala jer nije mogla procvjetati kao ruža. Ubrzo dok je išao kroz baštu i razgovarao sa biljkama našao je jedan predivan cvijet, potpuno zdrav i svjež, silno mu se obradovao. Kada ga je upitao zašto on nije tužan kada baš sve biljke u bašti jesu, dobio je sljedeći odgovor: - Mislim da je to prirodno, jer kad ste me posadili, cilj vam je bio da vam uljepšam baštu, da lijepo mirišem i razveselim vas. Da ste željeli, hrast, grožđe ili ružu vi bi ih posadili. Tako da mislim da ne mogu biti ništa drugo nego ono što jesam i pokušati da razvijem svoje najbolje kvalitete.

Pogledaj sebe. Možeš biti samo to što jesi. Nemoguće je da postaneš neko drugi. Imaš izbor, možeš se radovati i „cvjetati“ onakav kakav jesi ili možeš da blijediš i tuguješ ako ne prihvatiš sebe.