Čistačica

"Moja devojka živi u inostranstvu.

I kao većina ljudi sa Balkana koji odu preko grane, i ona radi za firmu čišćenja.

Većina tih istih ljudi kad dođe nazad u svoj kraj prosipa priče o fakultetu, o poslu advokata, doktora, inženjera, itd.

Jednom je moj prijatelj pitao moju devojku čime se bavi.

Očekivao sam da će slagati.

Kao što sam i ja sam ponekad radio kada bi me pitali za nju.

Pravio se da ne znam šta radi.

Ona mu sa širokim osmehom i vrlo ponosno reče da čisti.

Čistačica. Celo društvo se sagledalo, a ona je nastavila.

“Vi ne radite ništa? I ne trebate. Ja na kraju meseca imam, čist obraz, pun novčanik, osmeh iako su mi ponekad prljave ruke, obraz i duša nisu.”

Bio sam tako ponosan na nju.

Sramio sam se sebe i svojih prijatelja.

Naučila me bitnu lekciju."

Izvor: BalkansPress

 

Danas je proljeće… a ja ga ne mogu vidjeti

Jednog dana, jedan slijepi čovjek je sjedio na stepenicama neke zgrade, sa šeširom blizu svojih stopala i molećivim natpisom na kome je pisalo: “Slijep sam, molim vas udijelite milostinju.“

Slučajni prolaznik, igrom sudbine stručnjak za reklamu, koji je tuda prolazio, zaustavio se i primijeti da se u šeširu nalazi samo nekoliko metalnih novčića.

Sagnuo se da bi mu pružio novac, a zatim je, bez pitanja za dopuštenje, uzeo karton, okrenuo ga ispisavši novi natpis.

Tijekom popodneva, isti slučajni prolaznik se vratio do slijepog čovjeka i vidio kako je sada njegov šešir pun novčića i novčanica.

Slijepi prosjak, prepoznajući ga po koraku, upita ga nije li on bio taj koji je nešto napisao na kartonu i šta je to što je napisao.

Na to je prolaznik odgovorio: “Nisam napisao neistinu…, samo sam napisao tvoju poruku na drugačiji način“, nasmiješio se i izgubio u gužvi.

I tako slijepi čovjek nije saznao da je natpis jednostavno glasio:

“Danas je proljeće… a ja ga ne mogu vidjeti.“

(Promijeni strategiju kada se oko tebe sve naopako kreće i vidjećeš da će se prije ili kasnije okrenuti na bolje.

Za sve osobe čiji je osmijeh taj koji čini boljim ovaj svijet.)

Priča o siromašnom seljaku Flemingu

Njegovo ime je bilo Fleming i bio je siromašan škotski seljak.
Jednog dana, dok je radio da bi stvorio egzistenciju za svoju obitelj, začuo je vapaj za pomoć koji dolazi iz obližnjie močvare… Bacio je alat i otrčao do močvare. Tamo je, do struka u crnom mulju, bio prestravljeni dječak, vrišteći i boreći da se oslobodi. Farmer Fleming je spasio dječaka od  onoga što bi moglo da se opiše kao spora i zastrašujuća smrt.
Sljedećeg dana, otmjena kočija se pojavila u dvorištu skromne  Flemingove kuće. Elegantno obučeni plemić sišao je iz kočije, te se  predstavio kao otac dječaka kog je farmer Fleming juče spasio. Želim Vas nagraditi, rekao je plemić. Spasili ste život mog sina.
Ne, ja to ne mogu prihvatiti, škotski seljak je ponosito odgovorio,  odbijajući  ponudu.
U tom trenutku, farmerov sin se pojavio na ulaznim vratima kuće.
Da li je to Tvoj sin? - upita plemić.
Da. – ponosno je odgovorio farmer.
Imam prijedlog za Vas – reče plemić. Dopustite mi da mu pružim obrazovanje koje će i moj sin imati. Ako je na svog oca,  on će, bez sumnje, izrasti u čovjeka na kog ćemo obojica biti ponosni. 
I to je i učinio…
Sin seljaka Fleminga je pohađao najbolje škole i u roku diplomirao St. Marys Medicinsku Akademiju u Londonu, te je postao poznat širom svijeta kao Sir Aleksandar Fleming, pronalazač penicilina.
Godinama kasnije, sin onog istog plemića ( kojeg je spasio farmer Fleming ) zaradio je tešku upalu pluća, koja je u ta vremena bila isto što i smrtna kazna.             
Ono što mu je u tom trenutku spasilo život bio je Penicilin.
Pitate se kako se zvao taj plemić?
Lord Randolph Churchill…
A kako li se zvao njegov sin? 
Sir Winston Churchill.
Neko je nekada rekao:
ČINI DOBRO – VRATIĆE TI SE !  ( Da, i: ČINI ZLO, NADAJ MU SE… )
Radi kao da Ti ne treba novac…
Voli kao da nikad nisi bio povrijeđen…
Pleši kao da Te nitko ne gleda…
Pjevaj kao da Te nitko ne sluša…
Živi kao da je Raj na Zemlji…

Kako se čuva ljubav

Majka i dječak šetaju plažom.
U jednom trenutku dječak upita:
- Mama kako se čuva ljubav?
Mama ga pogleda i odgovori:
- Zgrabi malo pijeska i stisni u šaku.
Dječak stisne šaku i što je više stiskao, to je više pijeska curilo iz nje.
- Ali mama pijesak mi bježi!
- Znam ali sad potpuno otvori šaku.
Dečak je posluša, ali u tom času puhne vjetar i odnese sav pijesak sa dlana.
- Ni ovako ne uspijevam zadržati pijesak.
Na to majka sa smiješkom na licu reče:
- Sada uzmi opet malo pijeska u ruku i drži dlan kao da je u obliku žlice, dovoljno zatvoren da ga zaštitiš, a dovoljno otvoren da bude slobodan.
Dječak učini kako mu je rečeno i pijesak mu ostade na dlanu, dovoljno zaštićen od vjetra, a i slobodan da ne klizi kroz prste.
- Eto kako se čuva ljubav.

Sportski auto

Mladi se čovjek spremao maturirati.
Mnogo se mjeseci divio predivnom sportskom autu u izlogu.
Znajući da je njegov otac dovoljno imućan da mu ga kupi,
rekao mu je da je to jedino što bi htio.
Konačno u jutro, na dan mature, otac ga je pozvao u dnevni boravak.
Rekao mu je kako je ponosan što ima tako pametna sina, i da ga silno voli.

Predao mu je kutiju umotanu u papir za poklone.
Iznenađen, mladi je čovjek otvorio kutiju i pronašao Bibliju.
Uvrijeđen i ljut rekao je ocu: “Sa svim svojim novcem poklonio si mi… Bibliju?!“
Izašao je iz kuće i ostavio Bibliju i oca za sobom.
Prošlo je mnogo godina i čovjek je postao veoma uspješan u svom poslu.
Imao je divan dom i dobru obitelj.
Jednog je dana odlučio posjetiti oca. Nije ga bio vidio od dana mature.
Prije nego se uspio organizirati za posjet, primio je telegram u kojem je pisalo kako mu je otac umro, i njemu ostavio sav svoj imetak.
Morao je hitno doći doma i preuzeti stvari.
Kad je stigao u kuću svoga oca, prevladala ga je tuga i žaljenje.
Počeo je pretraživati očeve papire.
Među stvarima je pronašao i poklonjenu Bibiliju, neotvorenu.

Sa suzama, otvorio ju je i počeo listati stranice. Dok je čitao, iz omotnice koja je bila u knjizi, ispao je ključić.
Na ključiću je bio privjesak s imenom zastupnika, koji je prodavao sportske automobile.
U omotnici je bio i papir na kojem je pisao datum mature zapečaćen riječima
“PLAĆENO U POTPUNOSTI”.

Koliko često propuštamo Božji blagoslov samo zato
jer ne dolazi u paketu kakvog smo očekivali?

Morske zvijezde

Priča počinje na morskoj obali, u romantičnoj stjenovitoj uvali s pjeskovitim morskim žalom. Noću je veliki talas na pjeskovitu obalu izbacio stotine morskih zvijezda. Prekrasne su, a golemo je prirodno bogatstvo otkriveno pogledu. No, zasjalo je sunce, žari i prži zvijezde i one umiru. Na obali su i dva čovjeka. Svaki dolazi iz drugog smjera. Prvi, hodajući prema sredini, gleda u to bogatstvo koje umire i tužan misli: koja ljepota, koja dragocjenost, kolika vrijednost, a umire i nestaje. Zar je moguće da tolika ljepota, tolika raskoš morskih dubina propada u jednom trenutku. A koliko ih samo ima. Nepravda je to što te prekrasne morske zvijezde moraju uginuti i nestati. A očigledno moraju. Tužan korača dalje i razmišlja o tome kako je to stvarno velika šteta. I samo razmišlja.
Drugi, dolazeći sa suprotne strane, šeta lagano i zabrinutog pogleda, ali se svaki čas sagne i nešto baca prema moru. I nešto radi. A kad su se sreli, prvi čovjek vidi da drugi u more baca morsku zvijezdu. Prišavši mu potpuno blizu prvi čovjek upita:
“A šta to vi radite?”
Drugi odgovara:“Vraćam zvijezde moru!”
Prvi začuđeno pita: “Ali zbog čega? Pogledajte koliko ih samo ima? Za sve njih nema šanse!”
A drugi se čovjek sagne, uzme u ruke jednu zvijezdu i baci je u more odgovarajući:
“Ali za ovu ima šanse!”