Svakodnevno se susrećete s nekim izrazima ili ih koristite, a zapitate li se kako su ti izrazi nastali? Mi ćemo vam pomoći da to saznate. Kako su nastali panika, parfem, pasja vrućina...

Stari su Grci vjerovali da strah i uznemirenost izaziva bog Pan. Pan je bio bog paše, stoke i zaštitnik pastira i lovaca, ljubitelj glazbe i najbolji plesač među bogovima. Imao je kozje uši, bradu i noge kao jarac, a po cijelom je tijelu bio dlakav. Svojom je pojavom plašio ljude – izazivao paniku, pa je po njemu nastala riječ panika.

“Pasje vrućine” traju od početka srpnja do kraja kolovoza, najveći dio ljeta. U tom razdoblju najveće su žege, zrak je vruć i sparan. Mnogi ljudi zapitaju se ponekad kakvu vezu imaju takvi dani ljetne žege s psima. Odgovor obično ne nalaze, jer je porijeklo tog izraza mutno i gubi se u dalekoj prošlosti. Zapravo je izraz “pasji dani” nastao još u rimsko doba, kad se vjerovalo da Sirius, zvijezda Pas, pojačava u tom razdoblju toplinu koja dolazi sa Sunca, pa se zato stvaraju ekstremno visoke temperature. Rimljani su te dane zato nazvali dies caniculares (pseći dani, dani pasa). Iako je , dakako, besmisleno misliti ili tvrditi da Sirius dodaje svoju toplinu Sunčevoj u ljetno doba (to je besmisleno već i zato što je ta zvijezda 540.000 puta udaljenija od Sunca), Rimljani su, ako ništa, barem naslutili njezinu temperaturu, koja iznosi na površini 10.000 stupnjeva, što je gotovo dva puta više od temperature na površini Sunca.

Perece su prvi počeli peći redovnici u južnoj Francuskoj 610. godine, a oblikovali su ih po uzoru na prekrižene dječje ruke. Ime perec dolazi od njemačke riječi brezel, preko mađarske riječi perecz, a izvedenica je od latinskog bracellum, što opet dolazi od brachiumi znači ruka!

Prema nekim teoretičarima, riječ „marica“ (“crna marica”) dolazi od slobodnog prijevoda policijskog automobila u SAD-u, „Black Maria“. Taj je naziv u Americi nastao po bostonskoj crnkinji, snažnoj Mary Lee, vlasnici mornarske krčme, koja je često pomagala policiji ugurati pijance u policijski auto.

U drevnom Rimu bilo je poznato: ozbiljni razgovori vodili su se na trgovima, forumima, a manje značajni, bla-bla razgovori, na raskrižju triju ulica (tri-via). Postojala je i zaštitnica raskrižja, božica Trivija, i vjerojatno je po tome ono svakidašnje, beznačajno, sporedno ili previše poznato dobilo naziv trivijalno.

Proizvodnja stakla u Muranu

Venecijanci su u 15. stoljeću koristili samo najčišće staklo za izradu raznih staklenih predmeta po kojima su se proslavili. Staklo u kojemu je bilo i najmanje nečistoće odbacivali su i od njega pravili male plosnate boce ''fiaske''. Kad danas za nešto želimo reći da je doživjelo veliki neuspjeh, slom ili blamažu, koristimo riječ fijasko.

Bizantski car Andronik II. Paleolog (vladao 1282. do 1328.) održavao je ljubavne veze s najljepšim ženama svoje prijestolnice, Carigrada. Da bi njihove muževe zavarao, svima im je dodijelio pravo na lov, čiji su znak bili rogovi. Taj znak su smjeli pričvrstiti na svojim kućama, kao znak priznanja i povlastice dobivene od cara. Muževi su se tome radovali, a žene su se trudile taj znak opravdati. Samouvjereni je car znao o njima u javnosti reći:

– Moji dragi rogonje!

Otad kažu o muževima nevjernih žena da su rogonje.

Druga priča kaže da je jedan francuski kralj običavao muža neke dvorske dame koja mu se svidjela poslati u lov kako bi on mogao u to vrijeme biti s njegovom ženom. Muž bi kao dokaz da je bio u lovu morao donijeti kralju jelenje rogove. Oni na dvoru koji su znali o čemu je riječ podrugljivo su ga zvali rogonjom.

Telemah i Mentor

Mentor, riječ koja se danas upotrebljava u značenju nastavnik, odgojitelj, potječe iz grčke legende o Odiseju. Najstarijeg Odisejeva sina Telemaha odgajao je i učio nastavnik (i Odisejev prijatelj) po imenu Mentor za vrijeme 20-godišnjeg Odisejevog lutanja.

Riječ parfem potječe od latinskih riječi per fumum ­– kroz dim. Na Dalekom istoku, a kasnije i u starom Rimu, prostorije su osvježavane paljenjem kora drveća čiji je dim širio ugodne mirise.

Riječ himna porijeklom je iz grčkog jezika. U antičkoj Grčkoj bio je običaj da mladići i djevojke uoči vjenčanja dođu pred kuću mlade i pjevaju pjesme posvećene bogu prve bračne noći, Himeneju. Od toga se, kasnije, svečana pjesma počinje zvati himna.